Postao/la Ladybug » ned ruj 10, 2017 10:38 am
Moj divni savršeni, najmazniji, najmirišljaviji, najsmješniji Musi je nakon 9 i pol godina uginuo, u snu, potpuno zdrav, pokretan, ništa ga nije boljelo.
Srce mi je u tisuću komadića, plačem cijele dane. Cijeli život mi je bio predodređen njime. Svaki moj korak u kući, svaki šoping voća i povrća, nabavke sijena iz sela, svakodnevne setnje u vrtu ispred kuće. Bila sam ona teta sa šalicom kave, u šlafruku koja stoji na zimi dok se zec šeće i hopsa po travi u 7 ujutro po zimi...
Musi je bio više nego član obitelji 9 i pol godina. Moja beba, moje sve. Ova bol je stvarno nešto što će me do kraja života obilježiti. Čekam drugi stadij tuge, kad se s osmjehom mogu sjetiti na svo vrijeme koje smo proveli zajedno, jer sad su samo suze i tuga...
03.03.2008.-08.09.2017.
Musi, voli te beskrajno do kraja života mama Ivana
ali moj je zeko ipak najljepši.