
hmmmm... ovako: labradorima inače bezuvjetno vjerujem. ali....moj labi je u igri (on je tako mislio) spustio svoju šapu (šapetinu) na puricu (poklopio ju) i jadna je - uginula. oni jesu lovački psi, ali aportirci - znači neće ubiti životinju, bar ne namjerno, (on ju mora uhvatiti zubima tako da ju ne ozlijedi) ali... imala sam 2 kornjače, koje su dosta narasle, pa sam ih znala staviti u ograđeni prostor na dvorište. budući da su se micale po travi, on je to shvatio kao poziv na igru. posljedica - jedna uginula od probijenog oklopa...kad sam donijela malu micu perzijanericu, on se znao tresti od želje da se igra. znala sam ga zavezati za krevet, da se privikne na nju. kasnije ju je ignorirao.

. jednu macu je čopio u usta, okrenuo se prema meni sa pitanjem u očima :i kaj sad moram napraviti ?, godinama se s njom svađao i od šoka kaj ju je uspio uloviti - zinuo i maca je zbrisala na prvo drvo....ležao na sredini pločnika da upozori na ranjenu kujicu i nije se micao dok joj se nije pomoglo...još puno anegdota, ali ja bi bila na oprezu. oni su blentasti, divni , dobroćudni , veliki i svjesni svoje snage.svoje zecove ipak držim podalje.
