Dori je napisao/la:Moje malo sunce, z(v)ekan moj mali i najdrazi je nocas uginuo

Ne znam tko ce me sada docekivati veselo, dolaziti u kuhinju da mu dam jesti, trcati oko nogu kad se zeli maziti ili me gledati onim velikim plavim okicama i razumjeti apsolutno sve sto mu kazem

Ili jednostavno biti tu kad sam tuzna, uzmem ga u narucje i sve moje brige nestanu
Sunce moje najdraze, hvala ti za ovih predivnih 10 godina

I tebi ce, cini se, ovo ljeto ostati u gorkom sjecanju, kao i nama. : ( Najiskrenije mi je zao sto je tvoje sunasce moralo otici pa-pa, mislim cak ni da godine provedene s njima ne znace previse. Tocnije, i da zive 1, 5 ili 12 godina, svejedno je, jer sve nas isto pece i boli u srcu kada jednom odu. A odu uvijek prerano, kolikogod dugo bili s nama. : (( I takva bol ne poznaje utjehu.
Ipak, ja sam si to nekako objasnila da tu jednostavno nije niti mora biti kraj. To sto ih vise ne vidimo i ne osjetimo fizicki pored sebe, ne znaci da oni i dalje nisu tu, samo u drugom oblicju, neshvatljivom ili tesko shvatljivom nama ljudima koji ipak koristimo tek jednoznamenkast postotak ukupnog kapaciteta nasega mozga. To jednostavno nije kraj i oni su i dalje tu, mrdaju svojim njuskicama i dalje nas prateci uz stopu i gledajuci nas s ogromnom ljubavlju, a mi ih ovaj put ne mozemo vidjeti ocima, ali mozemo - srcem.
