Posljednja tri tjedna razmišljam što da napišem... teško je skupiti sve emocije, pogotovo kad sam ga osobno upoznala. Neki dan sam prolazila kraj Inine zgrade i onda mi je sinulo da ga više nema. :(
Slavko je bio poseban zeko. Zapravo, Slaviša je bio pas u tijelu kunića boje meda. Imala sam ga priliku upoznati prije Inine svadbe. Kad sam ušla u stan, naivno sam krenula rukom prema slatkom zeki. Taj slatki zeko, tada star 8 godina i 8 mjeseci je takvom brzinom skočio prema meni da mi je srce skoro stalo.
Ljubav između njega i Ine je bila posebna. Kad je čovjek gledao sa strane mogao je osjetiti da je između njih jaka povezanost, ogromna ljubav. Slavko je stvarno bio sretan kunić koji je imao osobu koja mu je sve podredila. Od vrhunske prehrane i zdravstvene njege do slobode po stanu.
Slaviša, i dalje mislim na tebe, stvarno si bio poseban zeko.
Ina, drži se. Nije lako. Ostavi kavez na mjestu. Kad/ako budeš spremna, opet ćeš pružiti dom i ljubav nekom živom biću. Boli, i boljet će dosta neko vrijeme.
Kasnije samo naučiš živjeti s boli, ali grč i dalje ostane u želucu.
RIP Slaviša
