Prije par mjeseci smo imali tešku situaciju iz koje smo se hvala bogu izvukli, pa želim podijeliti naše iskustvo, možda nekome pomogne ako se nađe u sličnoj situaciji. Jedino što je bitno u takvim situacijama je - djelovati što prije.
Dakle krenimo od početka, negdje u trećem mjesecu je poopy doživjela moždani udar. Nesretni slučaj se baš desio u nedjelju (uvijek se najgore takve stvari dese oko vikenda) i to kada sam ja otišla na par sati na sljeme, a moj suprug je radio u jutarnjoj smjeni. On se vratio doma 10min prije mene, zvao me u panici da nešto nije u redu sa poopy da ju je našao paraliziranu i da ima napadaje. S obzirom da se novi val napada dogodio njemu pred očima, moja pretpostavka je da smo došli u pravo vrijeme doma.
Inače dan prije je bila ekstra vesela, istraživala je i plesala, čak više nego prije. Jedino mi se čini da je nešto sitno manje jela, dakle nikakvih naznaka prije samog udara nije bilo.
Moj suprug se prvo splašio da joj je slomljena kralježnica jer je pala sa svoje kućice i nogice su joj bile oduzete. Prvo što je bitno da lagano primite zeku i opipate kralježnicu i nogice ima li nekakvih nepravilnih neravnina. Lomova nije bilo, ali oduzetost je bila prisutna. Druga stvar što je bitno pogledati su oči, krvave oči, izbočine ili nešto neprirodno odmah ukazuje na moždani udar, poopy je imala popucane kapilare u očima. Treća stvar je poremečaj ravnoteže - naginjanje na jednu stranu. Poopy je ležala na (mislim desnom) boku i svaki pokušaj okretanja ju je uspaničio.
Nakon što se ustanovi što bi moglo biti (u ovakim slučajevima je to uvijek ili moždani udar ili head tilt koji je najčešće uzrokovan nekim vanjskim utjecajem tipa parazita - o tome postoje mnoge teme na forumu) bitno je djelovanje.
Prvo je bitno umiriti zeku, jer je za njih to grozan šok. Mi smo poopy zamotali u ručnik u uzela sam ju k sebi u krilo.
Nakon toga je bitno što prije potražiti medicinsku pomoć jer u slučajevima oštećenja mozga, bitno je što prije početi sa terapijom B vitaminom. Mi smo iz Zagreba, te smo zato zvali Bubu, koja ima broj za hitne slučajeve. Dežurna je bila dr. Dubravka, koja je odmah prepoznala simptome i rekla da se u što skorijem roku nađemo u ambulanti da krenemo sa terapijom. Od tog trenutka dr. Dubravka je osobni liječnik naše Poopy i mi smo joj od srca zahvalni na profesionalnosti i angažmanu.
U ambulanti je dr. Dubravka pregledala poopy, potvrdili smo moždani udar i onda su krenule terapije. Uz terapiju primali smo i vitamine i infuziju. Za nadohranu smo uzeli critical care. Prvih par dana je bilo najteže. Isprva je bio šok što se dogodilo, onda je uslijedio šok što je poopy ostala oduzeta i što je bilo pitanje hoće li se moći oporaviti i naravno uz sve to dolazi dodatna patnja - hoće li počet jesti. Hvala bogu B vitamin je i otvaratelj apetita i bilo mi je drago što nije odbijala hranu. Problem je bio što nije mogla se uspraviti da bi jela, ali zato smo mi bili tu stalno uz nju i pazili da ima sve što treba.
Prvih par dana smo joj napravili "kinder-bed" od njezinog transportera. Imamo veliki ferplastov transporter kojem smo maknuli poklopac. Obložili smo strane ručnicima i napravili kao "jastuke" da se može nasloniti i prekrili sve plahtom na koju smo stavili upijajuću podlogu - prostirke za krevet za inkontinenciju smo rezali na par dijelova, tih prostirki ima za kupiti u svakoj ljekarni. Par dana je mirovala, mi smo bdjeli nad njom, preko noći je bila uz naš krevet i pratili smo svaki njezin pokret.
Nakon tri dana je počeo oporavak, polako je poopy počela biti svjesnija i počela je pokušavati se uspravljati. Na terapije smo odlazili svaki dan. Svaki dan smo nažalost morali prati guzu, čistiti i sušiti dlaku i paziti dio na kojem leži, jer nažalost kako je mogla ležati samo na jednom boku (centar za ravnotežu joj nije dopuštao drugu stranu i kada bi i pokušali je okrenuti ona bi se uspaničila) mazati nevenovom masti da spriječimo upale i rane.
Također hranili smo je sa stvarima koje voli i krenuli smo lagano je trenirati. Svaki dan smo joj nogice razgibavali, jer zadnje su joj prvih par dana bile skroz ispružene i ukočene. Bitno je da to radite nježno, ne na silu, dok se zeko ne opusti.
Nakon toga smo vježbali sjedenje. Uzeli bi je u krilo i lagano forsirali da su nogice u prirodnom sjedećem položaju, pokušavajući lagano ispravljati "nagib" jer je uvijek težila u tu jednu stranu.
Nakon toga smo je uspjeli rehabilitirati dovoljno da može sjediti ako ima naslon na desnoj strani, tako da smo joj uvijek podmetali naslone. S obzirom da je postajala samostalnija i da se svom silom htjela kretati ali jednostavno nije mogla, napravili smo joj box za vježbanje. Od ogradice koja nam je nekad služila kao pregrada po stanu, smo složili "kavez" u obliku pravokutnika. Jedan karimat sam prerezala po dužini na dva dijela i obložila stranice kaveza tako da se ne može udariti. Preko toga sam prostrila plahtu kojoj sam krajeve zavezala na ogradicu i ispod na rubove stavila smotane ručnike kao naslone (slike ću dostaviti naknadno, sada nisam u prilici). I naravno po sredini smo opet složili prostirke da upiju kada se popiški i njih smo redovno mijenjali, tako da joj je uvijek bilo čisto.
Kako smo je vježbali? S obzirom da je sirota imala toliku potrebu očistiit dio na na kojem leži, a nije nikako se mogla okrenuti na tu stranu, moj muž je skužio da joj može glumiti "štaku". Držali smo joj samo ravnotežu i pustili da se sama čisti, da se sama pokuša kretati i hodati. Imali smo periode kada bi iznervirano režala na nas da je pustimo da ona može sama, točno se vidjelo kao i kod svakog bolesnika da u jednom periodu počinje frustracija sa time što se nešto želi ali ne može. ALi nismo odustali, svaki dan smo imali vježbe ravnoteže, vježbe hodanja i za svaku poslasticu, brusnicu i sl. se morala potruditi. Ostavili bih uvijek jedan korak dalje od nosa
I s vremenom se dogodilo da je poopy uspjela sjediti
, pa je uspjela hodati samo uz ogradu, pa je uspjela napraviti par samostalnih koraka...i tako svaki dan malo po malo moja poopy je ponovo naučila hodati.terapiju b vitaminom smo nastavili, u bubi su nam navukli na špricu dozu za 10tak dana, pa bi joj to stavljali u vodu. kada bi potrošili došli bi po još...nakon nekih mjesec dana poopy je bila dobro. malo se po nagibu repeka vidjelo da ima neki problem, jer nažalost centar za ravnotežu je bio stradao, ali mozak je čudesan organ i često natjera neke druge dijelove da pokrpaju štetu, tako je kod poopy natjerao je da si tu "neravnotežu" ispravi i da nauči na neki drugi način se kretati. vidjelo se još dosta vremena da je malo ravnoteža zeza i nije htjela uopće ići na kliske površine tipa parketa niti je skakala na išta više od wc.a.
Da, to nisam naglasila, čim je postala sposobna da uđe u wc, krenula je nazad u wc, vodu iz pojilice je znala piti, te stvari su joj se brzo vratile.
Ubrzo je počela sama plesati, vježbati, vidjelo se točno da gura svoje granice
Ono što nas je brinulo što smo mi taman krenuli u adaptaciju cijelog stana i što smo trebali nju seljakati stalno, malo kod moje sestre, malo kod nas, pa opet kod nje...olakotna oklonost je što joj je kod nje isto sve poznato i što zna ljude. Na sve se super adaptirala i evo još uvijek je kod nje jer mi još nismo gotovi sa adaptacijom.
Sve skupa oporavak je trajao par mjeseci. Ali moramo reći da smo imali sreće što smo reagirali na vrijeme i što nije bio oštećen krivi dio mozga. Sada se nadamo da ćemo živjeti sretno i dugo bez novih nevolja.
Kada završimo sa adaptacijom stavit ćemo vam slikice poopy u svom novom stanu
Ovo sto ste proziveli i vi i vas zeko je zaista strasno, ali zelim pre svega da vam cestitam sto ste ovo opsirno napisali kao jedan veliki savet za druge i da vam cestitam jos na vasem strpljenju i nezi za vasu zekicu. Nadam se da cete se sa njom radovati i voleti jos dugo dugo godina. Zelim vam sve najbolje a vasoj hrabroj i upornoj zekici saljem puno puno puno poljubaca 
