I naša Milla zaslužuje biti spomenuta u ovom topicu
Pročitala sam sve u ovom i ostalim topicima o agresiji i u biti došla do zaključka da se u 99,9% slučajeva radi o nekoj traumi koju su prethodno doživjeli i zbog koje su sada u strahu, nepovjerenju - dakle agresivni. Činjenica je da je svaki kunić karakterom drugačiji, ali agresija ni kod životinja ni kod ljudi nije karakterna osobina koja dolazi sama od sebe, obično ima neki svoj uzrok.
Milla je iz pet shopa kupljena kao društvo drugoj zečici, jer su mislili da je muško. U periodu kad je bila s tom zečicom napadana je, ogrebana i ugrižena. Kad je stigla kod nas još je imala kraste na leđima
Upoznavanje nje i Steve trajalo je 2, 3 tjedna, a izgledalo je tako da su bježali jedan od drugog po stanu. Kad su se zavoljeli, to je doslovno bila svemirska ljubav. Sve su radili skupa i djelovali jako jako sretno. Stevo je bio naša maza i razmaženko koji je imao svoje tantrume i povremeno radio pizdarije ali to je bilo isključivo onda kad ne bi dobivao pažnje koliko je navikao.
Milla je i dalje bila skeptična prema nama i dala se maziti samo kad bi Stevo bio uz nju, ali smo znali da je sretna pa nismo imali potrebu više se baviti njom što je vjerojatno bila greška.
Stevo je naglo umro i ona je nakon svega ostala sama s nama od kojih se skrivala iza njegovog dupeta. Od tad traje proces našeg njenog oporavka od još jednog šoka i našeg zbližavanja.
Nije uvijek agresivna. Ne znam uopće kako bi opisala njeno ponašanje... Nekad nas grebe, grize i reži čim se približimo. Nekad bi danima bila zavučena ispod kauča i ne da se van. Nekad je ispod kauča ali kada ga podignemo mirno stoji i kao da čeka da ju uzmemo. Nekad se dolazi maziti (rijetko). Nekad se boji ljudi a nekad leži kraj nas na kauču. Nekad je satima na stolcu kraj mene dok radim. Nekad šalabajza po stanu, ne zavlači se nigdje, da se maziti i sve je ok...
Netko je spomenuo taj bijes koji se javi u tebi kad priđeš zecu sa zaista najljepšim namjerama kako bi ga mazio, a on te napadne. Desilo mi se par puta kad sam to pokušala neispavana i već živčana. To je osjećaj u kojem bi istovremeno uzela tog istog zeca i zavitlala ga u zid i pobjegla u drugu prostoriju i očajno plakala od muke. Obično se kod mene desi ovo drugo.
5min nakon toga počnem razmišljati o mom dragom Stevi i plakati još više. Onda me počne gristi savjest jer ne volim Millu koliko i njega pa joj pokušam opet priči. Na kraju obje jadne pobjegnemo svaka na svoju stranu.
Ista je stvar s dečkom, samo što on ne cmizdri.
Ali opet ima dana kada je super, kad se mazimo, kad je vesela i zecoplesari po kauču i kosica joj vijori na vjetru, a kad stane ima najsmješniju frizuru na svijetu i tad bi ju doslovno zgnječila od ljubavi. Ili kad se pretvori u patliđan, ne prestaje škrgutati zubima i valjda je u stanju cijeli dan ležati dok ju mazite..
Ne znam, čudni su ti zečevi. Valjda ih zato toliko i volim.
Moram spomenuti i da smo prije 2 tjedna udomili malu mješanku Jack Russella. Na početku se nije znalo koja se koje više boji. Samo su se gledale i tresle, bježale jedna od druge. Nakon što smo danima radili sve što smo mogli pročitat o upoznavanju kunića i psa - njih dvije sad bez problema borave u istoj prostoriji. Ili se mirno njuškaju, ili svatko radi svoje, ili pas trčkara oko nje i igrala bi se, a Milla ju nonšalantno ignorira i žvače, tu i tamo zareži čisto da se zna tko je gazda. Uvjerena sam da će se uskoro voljeti najviše na svijetu

Joj, ja kad krenem tipkati to nikad ne prestaje. Znam, imam problem. Nema veze što se nikom neće dati čitati, eto bar sam se ispisala malo
