Moj mali, divni LU

[donattello]

sa zakašnjenjem..jako,jako jako mi je žao!!Suze mi klize niz obraze,ali ne želim misliti na to,kako će i mene jednoga dana,moj voljena beštija,napustiti..i zbilja..baš je strašno kada nekoga uvedeš u svoj život,otvoriš mu vrata svoga srca,znajući da,će s voljom uskočiti u tvoje srce,ali,kada ode zauvijek..srce uvijek čuva sjećanja i ljubav...prebolno istinito..plačeem....primi moje saucesce!

Pozdrav Lu,gdje god bio,pozdravlja te tvoj prijatelj Don!

[Viktorija]

Ne oglasavam se posle svakog javljanja, ali se zahvaljujem svima koji se oglasavaju, posto veoma cesto svracam ovde.
Da sam svracala ranije, dok je maleni skakutao po stanu, gde bi nam bio kraj...!

Radujem se dok gledam slicice drugih zeka i citam o dogodovstinama sa njima.
Valjda nikad ne mozemo biti potpuno spremni za gubitak, ali ne mozemo ni zaboraviti sve lepe trenutke, tako da se ravnoteza ipak moze i mora uspostaviti.
Ovde se nalaze reci koje lece jer svi zecoljupci, pre ili kasnije, moraju da se suoce i sa ovim gubitkom, a u svetu koji nas okruzuje taj gubitak se ne smatra velikim, sto nas jos vise pogadja, tako da to ponekad bas iskomplikuje situaciju. Onako kako smo samo mi uzivali sa tim cudesnim bicima, tako sami moramo i da ih odbolujemo, kao i ljude koji su nam bili dragi.
Ja i sada, 21. dan nakon Luovog odlaska, kad god udjem u kucu pomislim kako ce doskakutati do mene...Cim to pomislim, odmah se setim i... ne nadam mu se, ali osecaj je jos tu, kao uslovni refleks prilikom otvaranja vrata.
Jaci sam se vec zahvalila,Sljokici porucujem da je u potpunosti razumem,Nikoli - da sam sigurna da su tamo, a tebi, Done, dodajem da i ne treba da mislis na taj tuzni dan, vec da uzivas u svakom trenutku i da na vreme pronadjes proverenog veterinara. Sve drugo - bice kako mora i trajace koliko moze...Hvala ti.

[donattello]

Ovaj tvoj post na stranici,septembarski zapis o Lu,prevela sam ga,tj. moja sestra je

Lu ..
lu_se_umiva_480

Spadam u one koji smatraju da se ono što nas može istinski učiniti sretnim ne može kupiti novcem, ali i to pravilo, kao i sva druga, ima iznimke.

Tog prvog proljetnog dana prošle godine vraćala sam se s posla. U prolazu ka Zelenom vencu jedan je čovjek držao u dva kaveza dvije vrste majušnih stvorenja: zeke i pačići.

Kad videh tu crno-bijelu pufnica, setih se Dušice, zečice koja je nekad bila ljubimac četvrtog kata studenjaka (bilo je to još u prošlom stoljeću) i koju smo moj dragi i ja jednog davnog ljeta kupili. Odnijeli smo je "kući" u minijaturnoj kutiji s rupicama, i provodili dane u sreći i veselju, upoznajući zečje ćud.

Nisam imala tada ni internet niti bilo koga tko bi me uputio u odgoj zečeva, ali je Dušica živjela kao grof.Što je najvažnije, nije imala nikakve posebne prohtjeve niti je bila osobito probirljiva. Ta je jela što je htjela. U živom su mi sjećanju njena propinjanja na dvije noge, čak nešto nalik na ples kad bismo držali ispred nje komad ćevapa ili paradajza.Bila je ustanju napraviti cijeli krug u mjestu samo da bi zaslužila zalogaj-dva ćevapa. Sad se i sama čudim kako je to bilo moguće, jer sam otkrila da su zečevi vrlo osjetljiva stvorenja, i da mogu uginuti od neadekvatne hrane, ali Dušica je, očito, rušila sve teorije o zečjoj prehrani i sigurnosti. Naravno da nije ostala patuljasta, već je polako ali sigurno rasla, ali su njezine dimenzije ostale skladne do našeg posljednjeg susreta.

Taj susret se dogodio negdje početkom prosinca, kad sam je odnijela u selo, bratu, u nadi da će se mom malom nećaka svidjeti ta pufnica, ali najviše zbog toga što je kraj prosinca za studente koji žive u domovima - početak velike muke, jer se tada vrši iseljavanje iz soba i, po završetku nove raspodjele, useljavanje u nove. Nositi i Dušica sa sobom u neke tuđe sobe ili privatno - bilo je ne samo nezahvalno, već potpuno apsurdno i nedopustivo, a o stvarima koje kao da su se razmnožavale prostom diobom i stvarale užasnu gomilu za selidbu-da i ne govorim.

Dušica nije dugo živjela. Brat nije siguran ni kako je nestala, ali s obzom na to da je dvorište bilo puno raznih životinja, pa i pasa, nije teško pretpostaviti što se dogodilo. Tada sam se zarekla da više neću kupovati kućne ljubimce.

A onda se dogodio taj prvi dan proljeća 2008. Katarina i ja smo se vraćale s probe Dramske sekcije. Zastala sam najprije ja, a onda i ona. Prodavač je počeo priču o patuljastim zečevima i stavio mi tu crno-bijelu šćućurenu pufnica na dlan i - sa mnom je bilo gotovo istog trena. Katarina je spontano dodala: "Baš je sladak! I ja imam zeku, isto tako patuljastog. Zovemo ga pufnica ... Ma nije problem održavanje, može on da se nauči "... Kupivši to stvorenjce s popustom od 50%, upitah prodavača da li sam kupila dečka ili devojčicu.Bio je red da znam da li ću imati cimera ili cimerku. Prodavač je rekao: "Muško".
lu_opruzen_468

Još jedna majušna kutija našla mi se u ruci i stigla sa mnom na Brdo. Te večeri mi je slučajno svratila komšinica. Vidjevši prinovu, upitala me je za ime. Rekla sam joj da još nije kršten, a onda je ona spomenula neku svoju poznanicu koja je svojoj kornjači dala ime Lu. Tako je mališa dobio kumu, koja se s radošću prihvatila kumstva i koja ga je čuvala kad god sam ja morala na put. Onih dana kad to nije bilo izvedivo, o njemu je brinula jedna od mojih bivših cimerici iz studenjaka, a jednom prilikom i veterinarov prijatelj, koji je također volio zercove, i za pare i onako.

Nema te osobe koja ne bi, kad bi ga vidjela, upitala kako se zove, a kad bi čula ime, valjda zato što je kratko i neuobičajeno, redovito bi pitala i: "Kako ???", na što sam ja odgovarala:" Lu, skraćeno od Ludi zec ", a ponekad i" Skraćeno od luče ".
lu_motri_492

Priznajem, to je neobičan osjećaj jer uistinu ne spadam u one koji se plaše samoće i kojima je potreban kućni ljubimac da bi je (makar prividno) prevladali. Naprotiv! Koliko puta sam viđala ljude koji pretjeruju sa svojom ljubavlju prema kućnim ljubimcima, i kod kojih se jasno vidi da su usamljeni i očajnički željni bliskosti, i bilo mi ih je žao.

Meni je Lu bio kao ljubav na prvi pogled, i to od onih ljubavi koje se odmah završe bračnim životom, te sad svjesno, savjesno i odgovorno plaćam danak tom kratkotrajnom zanosu. Sad se volimo i trpimo, kao i svi životni suputnici. Da sam imala kome da ga dam dok je bio manji, ne bih se mnogo dvoumila, baš zato što je lakše konju bez samara i što povremeno putujem, a nije lako udomiti ga. Zato pred svaki put koji traje duže od trideset sati strahujem i pitam se da li će "kuma" biti tu i da li će biti raspoloženi primiti kumče, koje je u međuvremenu poraslo i koje se, pri promjeni ambijenta, ponekad nezgodno ponaša.

Istina, kad idem u rodni kraj, putujemo zajedno.Stavim ga u veliki ranac i ne prijavljujem šoferu slijepog putnika. Kad sjednem na svoje mjesto, odvezem Kanapce, a on isturi glavicu, gleda u mene kao u Boga i na mom krilu miruje dok ne stignemo do odredišta. Desi se da se promeškolji dva-tri puta i-to je sve. Naravno da se okolina oduševi i u početku tiho komentariše ili pokazuje prstom na njega: I ne okrećući se znam da su njihove riječi: "Vidi ga! Kako je slaaaadak! "Najljubaznije dopuštam da ga maze, i on se ne buni, već uživa.

Što je najljepše, tijekom svih putovanja pokazivao je zavidno odgoj i potpuno suh stizao u novi, privremeni dom, gdje bih mu postavila bijeli papir ili neke krpe u jedan ćošak, i gdje bi se on, živa duša, riješio nekih muka.

Inače, imamo čitave rituale. Na primjer, ujutro mi ne da dugo spavam. Kad smo spavali u odvojenim sobama, oko 6-7 sati ujutro redovito bi grebuckao vrata kako bih ustala i odvela ga do kuhinje na jutarnji pi-pi. To mi je bilo fascinantno, i to je navika iz novijih vremena, iz vremena zrelosti.
ljuti_lu_628

Kad imam goste, uglavnom se povuče i promatra ih sa strane ili se zavuče pod stol i odande prati "fabulu radnje". Ne smeta mu ni ako gosti dugo ostanu. Samo voli da im onjuši noge, i tome ne smiju se opiru. No, kad smo sami i kad ga dugo zapostaviti, ume da se popne na obližnju stoličica i da me promatra (a usput i napravi štetu, u inat). Zanimljivo je i to što, kad viknu, kao da zna da je kriv, i zavlači se pod krevet, stolice, sto. Nekad ume da me, nakon zabranjenih akcija, gleda tako bezazlen, u fazonu: "Tko? Je l `ja? Netko me je oklevetao! Ja to nikad ne bih učinio! "Uputi li pogled u kome piše" Znaš me - znam te ", jasno je da je nadrljao, i da ću opet provjeriti koliko su mu rastezljive uši.

Nekad mi se sklupča pored nogu, ili između nogu, kao štene. Isto tako ume da se prostre ispred vrata spavaće sobe i također kao vjerni pas čeka da otvorim vrata. Ume i da mi se mota oko nogu kad mu dođu bube, a također i da juri ka krpi ili kakvom platnu, kao što bik juriša na crveni toreadorov ogrtač, i to je zaista mali kućni spektakl.

Najslađi je kad se umiva, jer to čini tako strpljivo i tako elegantno da je prosto neodoljiv. Volim to što vodi računa o higijeni i što je veliki čistunac.

Posebno je zanimljiv kad ručam. Naime, uđem li u kuhinju i ostanem li tamo dulje od pet minuta, eto i njega, u kasu! Parkira se ili tamo gdje i car ide pješke, ili uz svoju posudicu s hranom ili uz činijica s vodom, i poslije halapljivo jede. A ima sjajan apetit, i zbog toga često poslije ručka leži s mučeničkim izrazom na licu. Stomačić iskoči pa jedva nađe zgodnu poziciju. Jedino ne ljubi mrkvu, ali ja tu ne mogu ništa.


Kad nisam tu, događa se da niti pije niti išta okusi. Kažu da je to što pati za vlasnicom. Istina je da, po mom ulasku u kuću, ukoliko je tog dana bio previše obuzet tugom, navali na sve što je propustio, i tada mi je baš meden.

Jedna prijateljica mi je ispričala anegdotu iz života jedne nogometne legende koja živi u njenom susjedstvu. Kaže, i on ima zeku, ali je taj zeka toliko vezan za njega da ga ovaj, kad negdje otputuje, zove telefonom i - vjerovali ili ne! - Priča sa zekom, nakon čega zekonja dobije apetit i jede, pije i sl.. E, to je stvarno priča! No, Lu i ja još nismo stigli do tog poglavlja ;-), možda i zato što nisam sigurna da sam u stanju da ga naučim da diže slušalicu. :-) Osim toga, s obzirom da je debelo prase, nije mu na odmet post u mom odsustvu ;-)

I da! Lu ima potrebu za određenom dnevnom dozom nježnosti! Jašta!

Kad legnem da spavam, zagrlim jastuk desnom rukom, a lijevu spustim niz krevet, te on podvuče glavicu pod moj dlan i čeka svoju porciju milošte. Onako kako mi ruka klizi kroz njegovu mekanu dlaku, pokušavam uplovi u san.

Tako protiče naš život u kome su cimerski odnosi na zavidnom nivou, au kome se jasno zna u kom grmu (pardon, ćošku) leži zec, i to baš onaj kojeg sam početkom jednog proljeća kupila u prolazu, a koji me je nakon toga kupio svojim vragolijama i čarolijama.

Jedino nema slika ali već ćete vidjeti slike na stranici