ja sam sve više uvjerena da je divljakanje zeke najvećim dijelom stvar njegovog karaktera.
vjerujem da postoje kunići koje kao bebe možeš maziti i okretati koliko želiš, no to ne znači da će to lakše i radije dopuštati kad narastu.
naravno, prvi kontakti i puno provedenog vremena s bebom, bitni su za socijalizaciju, ali ako je kunić ispal vragu iz torba možeš se slikat s okretanjem i maženjem kad uđe u pubertet.
nema tog povjerenja, poznanstva ili potkupljivanja koji će ljubimcu koji je SVOJ promijeniti stavove. jedino ih starost smekša.
tu po prema osobnom iskustvu mogu spomenuti i to da imam dojam da su žene uglavnom više sklone divljanju, a mogu i prilično uvjereno potegnuti paralelu između ovnolikih i običnih kunića pa reći kako su ovnoliki u prosjeku veći kuleri
svoje beštije nikad nisam natezala, ako nije treblo. ponekad ih nisam natezala niti kad je trebalo i tu sam griješila.
bilo bi dobro jedan put tjedno okrenuti i prepipati kunića, pogledati guzu, nokte, potražiti čudne kvrge i mjesta bez dlake.., no mislim da je očekivnje kako će se s vremenom naviknuti na takve preglede i kako će nam mirno dati da ih pipamo, nerealno.
ono će samo vremenom ostariti. možda im se neće dati natezati s nama, mislit će umjesto " ma mamicu ti tvoju ti ćeš mene!" " bože kak su uporne ove moje budalaste sluge, nek im danas bude"
kad su kunići stvarno bolesni oni osjete kako im želimo pomoći, nemaju snage za borbu i nevjerojatno su "spremni na suradnju" dok im ne bude makar malo bolje.
kad nisu stvarno bolesni već ih muči neka redovita perljancija tipa usporeni rad crijeva, dlake u trbuhu, težak dan... onda mole boga da ih ostavimo na miru.
i nas zna boliti glava, trbuh, zub...smotamo se u svoj kut i ide nam na živce dobronamjerna mama koja svakih 5 minuta uletava s čajem i pipala bi nam čelo.
mislim da i mi njima dobronamjernim upadanjem u njihov prostor idemo na jetra.
dobar prijatelj svom ljubimcu je onaj vlasnik koji zna mudro procijeniti kada se treba negdje petljati, a kada ne.
