Možda mi je sve još prerano jer ne vjerujem da je nema. Ne još.
I onda pogledam na tepih u dnevnom na kojem Mrva leži do njene najdraže igračke i suze same krenu.
Draga Milice, hvala ti za dvije prekrasne godine u kojima si me razveseljavala svojim dugim ušima koje si tako elegantno spuštala do nosića kad bi ti se obrazi mazili.
Hvala ti najviše što si usrećila Mrvu, što si ga ljubila i tjerala da jede sijeno i trčkara za tobom po stanu, što si ga ljutila s repetitivnim bacanjem igračkice uokolo do te mjere da bi ti u uzeo i bacio u vodu. Taj izraz neizmjerne tuge na tvom licu zbog otete igračkice bilo je nešto najsmiješnije na svijetu.
Oprosti što sam vikala na tebe kad bi grickala nešto što ti nije bilo dopušteno. Sad bi najradije da te čujem kako nešto kopaš ili grickaš što ne smiješ da mogu ti samo reći "Milica! Ne!" da se naljutiš i zanjurgaš onako kako samo ti znaš, dostojanstveno i teatralno. Tako je tiho bez tebe u stanu.
Otišla si tako iznenada da se nisam ni oprostiti stigla. Niti znam što se dogodilo.
Samo si zaspala.
Bila si smiješni mali vrag, dragi štetočina, zvekica koja je samo htjela da ju se mazi i tetoši, elegantna u svakom pogledu i prekrasna s svojim dugim trepavicama.
Zauvijek ćeš ostat u našim srcima.
Vole te Mrva, Goran i Tonka.
Zadnja slika s Mrvom.
zao mi je, stvarno 
žao mi je..
.gif "zz4")
