Došla je u moj dom i srce slučajno. Imamo već jednoga zeku kod zaručnice i nije nigdje bilo u planu uzimati još jednoga. Kako je sudbina htjela, jednoga dana u 11. ili 12. mjesecu 2012. jedna prijateljica je preko fejsa objavila sliku moje malene. Prije nego sam išta vidio i znao doživio sam udar "iz neba u rebra". Vidio sam svoga zeku i zaljubio se. Stvarno, istoga trena kako sam ju vidio na slici. Bila je predivna, sva je izgledala nekako čupasta i dobroga pogleda, smeđa tigraste boje, sve su se prelijevale preko nje. I prije nego sam ikoga pitao (živim sa sestrom trenutno ali i dalje nam starci financijski pomažu pa se i njih oko svačega treba pitati) sam rekao da ju uzimam. To je bilo to. Nije me bilo briga tko će kaj reći i kako će reagirati, taj zeko dolazi doma i tu i ostaje.
Tek sam naknadno vidio i njenu tužnu životnu priču (ima je čak i ovdje na forumu), promijenila je 3 doma čini mi se i njeno udomljenje je bilo poprilično hitno od strane udruge jer nisu imali mjesta, a i od strane mene jer to je bio moj zeko i htio sam ga doma čim prije.
Kako malena nije imala lak život to se ipak malo odrazilo na njeno viđenje svijeta, bila je JAKO plašljiva po pitanju svega. A kako je bila predivna svi su ju htjeli maziti. Naravno, morao sam ih stjerati proć i polako smo počeli neku vrstu oporavka. I stvarno, počela mi je vjerovati. Neopisivo jako smo se vezali jedno za drugo. Imala je strašan karakter, bila je veliki borac. A uz to je glumila primadonu i "nedostižnu" uvijek. Ali uvijek. Kao tipa "joj nemoj me maziti" ali mi je uvijek bila pod rukama
Jedino joj brk nitko nije smio dirati, to se nije dalo.Mjeseci su nam prebrzo prolazili, bilo je predivno. Ja i moj zeko. Čak mi je i zaručnica uvijek govorila kako nije ista kad mene nema doma, kako se doima malo potištena. Ja za to ne znam jer kad god bi ja došao propinjala bi se poput konjića
Kao što sam napisao, prebrzo su prošli mjeseci... U nedjelju 18.8. sam primjetio da nema stolice (to je bilo negdje poslijepodne, skoro večer) iako se nije drukčije ponašala. Odmah sam sve pripremio za veterinara, i prijevoz (nemam svoj auto) i veterinara. Navečer sam joj dao večeru i legao spavati. Ujutro sam morao na posao (srećom radio sam 2 sata pa sam imao slobodnog vremena prije podnevne šihte) i digao sam sve pripremljene alarme kad sam vidio da kakice nema a da je hrana minimalno probrljana. U ponedjeljak prijepodne je bila kod Bube na pregledu. Oke nisu bile mutne, trbušćić nije bio tvrd, zubići su bili sasvim normalni (kad je bila pravi mali gricko), nije bilo ranica u ustima, uheka su bila zdrava... Nije znala što joj je. Svejedno, doktorica je započela sa terapijom i trebali smo opet doći u utorak u svakom slučaju. Nije bilo stolice, došli smo opet u utorak. Isto, i dalje nikakvih pomaka naprijed ni nazad. Nastavili smo sa anti-začepom. Srijeda ista stvar.
U četvrtak tog prokletog 22.8. malenoj je napravljen rengen, imala je plinove u srednjem dijelu crijeva, gdje nisu do njega mogli ni analno ni oralno. Kirurg je dao preporuku, mišić je opet dobio lijekove i infuziju.
Došli smo doma i ja sam navečer morao na posao još 4 sata odraditi a seka je ostala sa njom. Stalno sam ju zivkao i sve je bilo u redu, zeko je počeo papati, skakutao je... Kad je kretala opet me nazvala i rekla da ona mora ići a da zeko odmara i kako je još malo skakutao po stanu.
Kad sam došao oko 23.30 doma i upalio svjetlo u sobi a ona nije reagirala smrznuo sam se. Šok, bol, nevjerica, tuga, OČAJ, usamljenost... Ležala je u kavezu... Nisam mogao prestati ridati suze. Muškarac od svojih 27 godina koji radi naoružan, mrtav hladan za sve, a ridao sam suze. Tu noć sam možda na 2 sata sklopio oči i ujutro opet morao na posao. Otac je pomogao, iako ne priča o tome čuo sam od sestre da je i on plakao. Odvezao ju je na veterinarski fakultet da ju dostojanstveno zbrinu (note: ako i ne rade to molim vas NEMOJTE mi to govoriti, pustite me da vjerujem, molim vas).
Di sam sad? Ne znam... pomalo izgubljen u svemu. Na mahove sam uvjeren da sam dobro, nakon toga se slomim, pa sam neko vrijeme potpuno tup i prazan iznutra, pa sam sretan jer je sad medo na ljepšem mjestu...
Krivim li veterinara? NE! Došao sam u subotu kako bi im platio terapije i primili su me i doktorica je razgovarala samnom 20 minuta, ja nisam ni na kraju pameti očekivao da će imati toliko ljudski pristup prema meni. I sve mi je teta objasnila, i rekla kako sam sve poduzeo i reagirao na vrijeme i da se ne moram gristi... ali... ali ne mogu se maknuti od "jesam li mogao, trebao, da li sam ja...".
Jedino što mogu samo ne znam kojoj sili svemira zahvaliti je par ljudi koji isto imaju zecove (prepoznat će se vide li ovo) i koji od četvrtka bdiju nadamnom 24/7 koliko i na zekama i koji su prošli sve ovo, znaju što reći; kako i kada, znaju stisnuti prave gumbe... Njima dugujem puno toga, bez njih bi ovaj oporavak bio deset puta teži (minimum).
Trenutno imam još uvijek svog lijepog bijelog zeku Linu i hoću li i nakon nje opet imati? Ne znam, do jučer sam govorio "sigurno ne". Danas mi je "vidjet ću". Ne želim ostati bez njih u svom životu i vidjet ću kako mogu pomoći i na koji način daljnjem radu udruge, to je za početak. A jednog dana, tko zna.
Žao mi je na ovako dugom postu, samo sam htio to podijeliti... i sad mi je opet puno lakše. A moga malenoga medu ionako NIKAD neću zaboraviti i kad odem i ja na taj drugi svijet jednoga dana (tko zna kada) više se nikad neću rastati od nje...
Već neko vrijeme želim sastaviti tekst o tome kako postupiti kod začepa jer ima 100 tema o tome na forumu i 100 teorija. Nažalost u Bubi znaju ne dati sve što je potrebno i ne reći što bi čovjek još doma trebao. Cijeli začep mora vlasnik riješiti sam, a kod veterinara se ide samo po injekcije (80% moraš odrati doma, vet daje onih 20%). Najbitnije je dati nešto protiv plinova bio trbuh tvrd ili ne...nemoj me krivo shvatit, ne kritiziram tebe već sam ljuta na veterinare 
..
.gif "zz4")
