Čitava godina bez tebe, klempavi moj druže, a i dalje mi svaka uspomena na tebe nosi ubod boli. I, ne znam Ro, nije to u redu, trebala bih te se sjećat sa smješkom i srećom. Ali ne mogu. Oprosti. Volim te.
Svima nam fališ. I sad dok ovo pišem suze peku, ali vrag neka me odnese, obilježit ćemo tvoju obljetnicu kako spada! Toliko si zaslužio. Oni koji kažu da vrijeme liječi sve rane, nikada nisu imali ono što smo imali mi. Da znaš da još nijednom u ovih godinu dana nisam uzela jabuku ili mrkvu u ruke, a da te se nisam sjetila. Ponekad mi je bilo tako stvarno, sve mi se vratilo, mislila sam, eno, sad će svaki tren izviriti mala bijela glavica iza vrata i odlučno tražiti svoj dio. Promijenila sam pet shop, čak zaobilazim i ulicu u kojoj se nalazi, bolje je ne dirati u bolne uspomene.
Što još? Ah da, ove godine su bogato rodile jabuke u našem voćnjaku, a tata je u vrtu posadio još puno novih vrsta povrća. Ti bi to volio. Ljeti, svake večeri kad bi zašlo sunce, ti bi išao s njim do vrta da ti ubere najveći list nečeg jestivog, ili koji klip kukuruza, koji nikako da se osuši, pokvarenjak jedan.... Sjećaš se onda kad ti je ludi tata nabrao čitavu gajbu svakojakih delicija, i stavio te unutra, a onda sam došla ja, zlotvorka i prekinula tvoju zabavu
Mama je odustala od svog cvijeća. Nema to smisla bez tvog društva. Četveronošci još uvijek tu i tamo pogledaju pod kauč, da vide jesi li raspoložen za druženje. Ali ti nisi tamo i više nikad nećeš biti.
Jednostavno te volimo,to je sve.


