kad se jednom popišaju na tkaninu koja se ne može prati (poput trosjeda, fotelje, kreveta) - gotovo je
miris ostaje...
osim u slučaju radikalnih poteza, ponoviti će to opet i opet i opet....
moji nikad nisu smjeli na kožne fotelje i svaki put kad bi koji zabunom skočio

bio je uz povik i pljeskanje, a neki put i guranje za guzu, oštro upozoren da je to nedopustivo
na tvrdoglavo ponavljanje, kazna je bila pola sata zatvaranja u gajbicu
danas im takve stvari više ne padaju na pamet
no primjetila sam da dečki, dobro Zorro uglavnom

, imaju sklonost pišanju po mekanim stvarima poput jastučića, iglua, prostirki, tepihića...
i ne samo oni, nego i macan
mislim zapravo da ih stvari poput piljevine, sanipeta, pa čak i peleta (ali u znatno manjoj mjeri) iritiraju i grebuckaju?, zbog specifičnog položaja dok to rade
kad je riječ o paru, ako se jedan popiša, drugi će ga slijediti i to je začarani krug
zato je to potrebno spriječiti na samom početku, jer kad jednom njihov miris uđe u tkaninu, a oni ga osjete bitno bolje nego mi, taj predmet je obilježen kao pišalnik za duuuugi vremenski period
imala sam sreće kad smo kupovali Zorreka, da je prodavačica bila ugodna, susretljiva i voljna savjetovati
tada je rekla - ne puštajte ga van gajbe dok ne definirate prostor za nuždu (unutar gajbe) i dok on ne pristane na to
kad počne izlaziti - ograničite mu prostor dok ne definirate vanjske wc-e
dobro, mi smo naravno, bili mekšeg srca, pa je mogao izaći van na kratko, ali smo ga prije toga poticali da se popiški u wc u gajbici i tada je mogao van...
kad je došla Luna, ona je samo slijedila njegove markere, tj. unutarnji i vanjske wc-e, a nakon nje je i ostala četvorka to prihvatila
osim Zorreka (koji je trasirao taj wc pravac

) nitko se od njh nikada nije popišao vani mimo wc-a, a njemu je i danas to povremeno gušt
