...usao je u moj zivot kao slucajan prolaznik, pred kraj ljeta prije dvije godine. Jedan kratki poziv na broj Udruge nije nicim ukazivao da u moj zivot ulazi jedno divno, toplo i hrabro bice.
''Zeko u krletki za ptice, stoji na balkonu, na kisi i suncu i vlasnici cekaju da krepa (da, krepa), da li bi ga preuzeli ako bi ga vlasnici dali?'' Takvo je bilo pitanje, a moj odgovor znate. Protekla su puna tri tjedna dok ti neljudi nisu odlucili dati jadnika, valjda nije uginuo dovoljno brzo. Cura mi je javila da su ga izbacili na stenge haustora i da je kod nje, odmah sam krenula po njega.
U maloj prljavoj krletki za ptice, na 10 cm trule hrane i mokre piljevine, u kutu se tresla mala sljepljena loptica. Dlaka u rupama, sfucana i sljepljena, guza i cape zaljepljene u kakicu, noktiju popucalih i preraslih, slomljenih pa zaraslih prstica, oci upaljene i oko njih sve skoreno. Tup i prazan pogled. Trebalo mi je dva sata dok ga nisam oprala, pocesljala i donekle ocistila. Cijelo vrijeme je samo nepomicno stajao i tupo gledao, kada bi i pokusao napraviti par koraka rusio se i padao ko da ima mozdani. Stavila sam ga na cistu podlogu u dno njegove gajbe, bez resetke i ogradila dio sobe samo za njega - nepotrebno, stajao je na jednom mjestu i nije se micao. To je sve sto je znao i sve sto je mogao proteklih sest i pol godina. Nije znao hodati jer nije ima kamo, nije znao skakati jer nije imao gdje, nije se dizao na zadnje sape jer nije imao mjesta. Samo je sjedio i gledao u pod, samo ga je instinkt tjerao da jede i pije.
Danima sam ga nutkala svim i svacime, nije htio, danima sam bacala lopticu i igracke, nije ni glavu okrenuo, jednostavno je sjedio u svom malom autisticnom svijetu i bio.
Nakon tri tjedna trud se isplatio, loptica je pala i otkotrljala se a Moris je okrenuo glavu.... i malo po malo poceo je reagirati kad bi se priblizila. Nakon jos dva tjedna izasao je sam iz svog korita gajbe i napravio par nesigurnih koraka. Poceo je zainteresirano cekati hranu i probavati nove, fine stvari. Nakon mjesec napravio je prvi krug oko stola, jos uvijek nesigurnom skokovima, ali uspio je. Probudio se i svakim danom postajao sve veselili i sretniji kunic. Nakon 4 mjeseca pokusao je skociti na kauc, u prvom pokusaju nije uspio ali zato u drugom je.
Svakim danom napredovao je velikim koracima i postao je jedan divan, dragi, mazni zeko, zeko koji (jedini kod mene) dijeli puse, zeko koji je satima lezao ako bi ga mazio po glavici, zeko koji je jurio i skakao toliko da se s oprezom moralo hodati po sobi.
Od samog pocetka objavljen je na Forumu u Oglasima, nitko se nije javljao, ali ja sam nekako od samog pocetka znala da ga ni ne bi nikome dala i da je on zapravo tog dana u rujnu stigao doma.
Prozivio je kod mene dvije godine i nadam se da je zaboravio sve ono lose sto mu se dogadjalo prije toga. Nadam se da sam mu uspjela pruziti svu onu ljubav i paznju koji nije imao prije a itekako ju je zasluzio. Nadam se da je uzivao u svoj finoj papici, u pusama Mrcina, u mojoj paznji i paznji i mazenju svih ljudi koji bi dosli kod mene - jer bio je ''dusa prodana'' za trljanje nosica i uheka.
Borili smo se sa svim posljedicama teskih prvih godina, drzali dok je islo i nekoliko puta pobijedili sve prognoze... ali sve do jednom. U posljednjih nekoliko dana sve je nekako islo nizbrdo, probali smo jos jednom spasiti nemoguce. Jos jucer je papao iz sprice, sam sjedeci na pultu, mljackao i gutao, za mene, ali nije islo. Pred spavanje sam ga izljubila, kao da sam znala, sve mu rekla i ispricala dok je on nemocno sjedio u mojim rukama.
Nocas je mirno zaspao. Hvala Moris.
Al barem si mu uljepšala zadnje godine zivota. Lady jako mi je zao 
.gif "zz4")
.gif "zz8")
