Najdraži Pupi 31.03.2008.-10.04.2014.

Postao/la **njofra** » uto tra 15, 2014 19:30 pm

Mislila sam da se neću morati javiti u ovom dijelu foruma još dugo vremena, ali na žalost, evo me. Moj predivni, dobri, dragi mali prijatelj je otišao 10.04.2014. u 05:30 ujutro. Pokopali smo ga u našem vrtu, uredili mu dio uz ružu i palmu. Mala utjeha je da nam je još uvijek blizu, iako, svaki pogled izaziva nove suze.
Proslavili smo šesti rođendan veselo i skakutavo, sve je bilo u najboljem redu, sve do tih strašnih rano jutarnjih sati tog dana.
Još nisam potpuno svjesna da ga nema, stalno ga očekujem negdje pored sebe jer je čitavo vrijeme koje je bio s nama, od kad je bio beba zeko od pola godine, bio slobodan po cijeloj kući. Bili smo jako vezani, pratio me svugdje, sve je znao, igrali smo se, čak i gledali televiziju zajedno. Čitavo ovo vrijeme je bio jako zdrav, uz povremene lakše oblike začepa koje bismo uvijek brzo otklanjali, sami ili uz pomoć veta. Na svaki mig, promjenu u izgledu i ponašanju sam reagirala brzinom munje, sve sam radila da što prije bude opet raspoložen. Možda smo se zato i uljuljali u predivnu svakodnevnicu, ne razmišljajući uopće o tužnom danu koji jednom mora doći. Sigurno ne ovako naglo i brzo.
09.04.2014. je kasno popodne počelo s tim da se Pupi malo čudno držao, onako kako bi znao u trenutku kad bi ga malo počeo boljeti stomak. Počela sam s anti začep terapijom, masirala mu malo stomak, nakon čega mu je čak bilo i bolje. Nadala sam se da sam spriječila bolove i da će do ujutro sve biti u redu. Međutim iza ponoći je sve počelo iz početka, ali puno jače. Više nije htio jesti i ja nisam odlazila spavati. Bila sam s njim, mazila ga, nutkala svježim biljem, bananom, masirala, ali ništa. Između ponoći i 3 ujutro je bilo nekako pod kontrolom, iako je počeo sve više ležati, mislila sam da ga sad sigurno boli stomak i da će krenuti začep. I dalje sam bila s njim, sva u nadi da ćemo nekako, uz što manje bolova, progurati tu noć i ujutro rano se nacrtati u veta. Odjednom, stomak je postao sve veći, nekako napuhan i bolan. Ni u najgoroj noćnoj mori nisam mogla zamisliti što se dalje događalo. Sve je krenulo nizbrdo, neodgodivo. Nije se mogao micati, nije pio niti na špricu, samo je ležao, ispružen na stomaku. Tad sam postala bolno svjesna da ne mogu ništa učiniti i to me dovelo u dodatno stanje straha, tuge, panike, očaja zbog nemoći. Ništa nisam mogla, uzela sam ga u naručje, mazila i tješila i njega i sebe. Izdahnuo je u miru, na mojim rukama.
Kaže vet, po svim simptomima, da mu malo srce više nije izdržalo.
Nadam se da nije jako patio i da je lakše otišao jer smo do kraja bili zajedno. Oprostili smo se i sad pokušavam u tome naći neku utjehu. Ali, teško je. Razum govori jedno, sve znam i razumijem, ali srce ne razumije, bol je jaka i prevelika.
Dragi moj zekavi prijatelju, puno ti hvala na svakoj minuti koju smo proveli zajedno, znam da ću te uvijek voljeti i uvijek te se sjećati. Bili smo nerazdvojni.
Hvala vama na forumu, zbog osjećaja da me je netko saslušao, netko tko razumije stanje u kojem sam. Teško je još uvijek govoriti o svemu, a da ne plačem. I ova se priča odužila, sve u nadi da se duša olakša, ali još jako boli.
Čuvajte krznene prijatelje, volite ih i ljubite.

Postao/la **Alex0504** » uto tra 15, 2014 19:38 pm

Žao mi je... ti mali stvorovi se jako brzo zavuku pod kožu. Mi našeg imamo tek nešto više od tjedan dana..i od prvog dana ga obožavamo.

Pupi sada sigurno trčkara po nekim lijepim livadama...punim onoga što on voli papati slika

Postao/la **markiza** » uto tra 15, 2014 22:59 pm

Jako tuzno :sad:

ja se uvek uplasim kad procitam te tuzne price i iznenadne smrti malih zeki, saucestvujem u tvom bolu i znam da ti nema reci utehe ali zelim ti snage da se izboris sa tim neizmernim bolom i prazninom jer tvoga zeke nema :cry: