ja sam, reći ćemo, novi član porodice vlasnika zečice. Unazad godinu dana sam razmišljala o zečiću i maštala da si nabavim jednu malu Kikicu, lavlju glavicu. Prošle sedmice mi je dečko ispunio maštanja i na vrata mi pokucao sa maaaalom, dvomjesečnom ljepoticom. Odmah sam se zbunila, ne znajući šta i kako sad. Svjesna sam da sve moram nekako podrediti njoj, obaveze, organizaciju stana i sl., no s radošću sam ju primila u naručje (da, da, odmah me njuškala i bez problema mi u startu satima slatko disala u naramku i čim sam htjela da ju spustim negdje, bježala mi je nazad u naručje). Pa, čitajući o tome kako tako male zekice imaju problema u mjestu za nuždu, socijalizaciji, prestrašeni su, nikud ne idu iz svog skrovišta, mislila sam da ću se napatiti. Ali, uvijek ima ono ALIII! Ljudi dragi, nakon prvog sata druženja, njuškica mi je pipkala lice, ljubila me i nije htjela nikud od mene. S obzirom da je jako umiljata, odlučila sam pokušati bez kaveza, jer mi je žao da ovakvo stvorenje bude zatvoreno. U ćošak stana sam smjestila gajbicu u kojoj je piljevina i slama i gle čuda : JOŠ NIKAKO NUŽDICA NIJE ZAVRŠILA NA TEPIHU, nego ljepotica svaki put kad treba da obavi svoje skoči u gajbicu, obavi, iskoči, očisti se i svi sretni

Htjedoh pitati nekoga ko je iskusniji, da li je ok to što trenutno jede samo sijeno, ali isključivo domaći mix trava koje su osušene, nisu skroz, nego su suhe, zelene i očito jaako ukusne


To je otprilike to za sada, nadam se da će ovakva luckasta i umiljata ostati uvijek, presretna sam i prezadovoljna


