Uopće ne znam odakle da krenem pa ću jednostavno bez uvoda i kompčiciranja..
Dona nam je jučer uginula. Čekala me da se vratim iz Zagreba i jednostavno zaspala. Pri kraju je samo ubrzano disala i srce joj je nepravilno tuklo ali nije se patila ni sekunde. Mazila sam ju do samog kraja i mislim da ni sama nije mogla zamisliti mirniji kraj.
Sad kad gledam u retrospektivi, skroz je drugačiji osjećaj kad na njima vidiš da im je vrijeme i da žele otići i kad vidiš da su bolesni i da se unatoč svim procjenama vrijedi boriti (kao onda prije pet godina). Čim sam ju vidjela znala sam da je došao taj dan. Bojali smo se da će to potrajati, jer jučer prvi put nije jela i čudno je disala, pozvali smo i veterinara za svaki slučaj, koji već zna njene godine i bolesti.. ali iskreno, nadala sam se da će ga uspjeti preduhitriti i da će to ostati njena odluka. Time je i nas poštedjela onih "što ako se još nešto dalo..." Hvala joj beskrajno na tome.
O tome koliko je prazno i čudno bez nje ne mogu ni pisati, ali nekako duboko u sebi znam da prirodnije nije moglo. S vremenom ću vjerojatno shvatiti da nikad nije ni otišla jer se neke veze jednostavno ne prekidaju.
Neću napisati mirno spavaj, jer vjerujem da joj je dosta spavanja u ove zadnje tri godine na ovom svijetu, i uvjerena sam da negdje gore juri kao nekad i da je blesava kao i uvijek - pas koji umjesto za loptom po dvorištu trči za plastičnom bocom, a loptu raskomada u tisuću dijelova.
Neću ni o tome koliko je teško jer bi bilo jednostavno sebično.
Vidjet ćemo se mi opet, blesavice najdraža, u to sam sigurna. Volim te najviše, najviše na svijetu
