Stari forumaši se još uvijek vjerujem sjećaju moje Oggice i naših prvih zeco-sastanaka. Moram priznati da me ražalostilo što više nema topića i slikica od prvih dana ovog foruma, čini mi se kao da je nestao jedan dio naše zajedničke povijest. No, tako valjda mora biti.
Oggica je u naš dom došla usred ljeta 2001. godine i odmah nas je iznenadila svojim karakterom. Očekivala sam malu, plašljivu životinjicu, a k nama je došlo nešto sasvim drugo, nešto što je imalo svoj karakter i drugačiju naravan od očekivanog. Kupili smo je kao već kao veću zekicu koja je znala što hoće i koja nas je odmah osvojila svojim
velikim lijepim okicama.
Tako je počelo naše zanimljivo i lijepo druženje koje je potrajalo do kraja listopada 2006. godine. Oni koji nas ne poznaju sigurno čekaju objašnjenje zašto muško i žensko ime, i zašto Podborski. Oggy je kupljen kao dečko da bi se na prvom zeco-sastanku održanom u našem podstanarskom stanu ustanovilo da je curica, možete si misliti kako nam je bilo. A ono Podborski je vezano uz njenu ljubav prema borovima.
Zajedno smo proveli nekoliko lijepih godina, no svakom druženju dođe kraj, pa se tako i našem neprimjetno prikrao završetak ... Jedne večeri Oggica je ostala nepokretna, bilo je teško gledati tako malo biće u bespomočnom stanju. Predložena nam je eutanazija, samo što mi nismo bili spremni na kraj, a nije bila ni Oggica. Uslijedila je borba protiv posljedica moždanog udara. Možda ste vidjeli Oggičinu slikicu u Gloriji pretprošlog ljeta na kojoj se liječi akupunkturom (klasična medicina je također kombinirana). Zahvaljujući dobro osmišljenoj fizioterapiji dobili smo svi skupa još nekoliko mjeseci života. Napravili smo joj nosiljku, odnosno prostor "ni na nebu ni na zemlji", kako bi spriječili pogoršanje postojećeg stanja. Dani su nam bili točno isplanirani, započinjali su kupanjem, nakon čega bi slijedilo feniranje, mazanje i previjanje. Stavljanje u nosiljku bio je pravi doživljaj za Oggicu koja je u nosiljici imala određeni radijus kretanja. Stvari su krenule na bolje. Ovaj boljitak bio je rezultat naših zajedničkih napora, pri tome mislim ne samo na nas već i na našu hrabru Oggicu koja je imala beskrajno povjerenje u nas. Noću smo je također obilazilii, a bilo je teško spavati tih mjeseci, kada se sve činilo košmarnim.
Mislili smo naivno da ćemo unatoč svemu još dugo živjeti svi skupa.Neprirodan položaj učino je svoje i uskoro su se javili novi problemi: poteškoće u prehrani, gubitak ravnoteže...Ipak smo nalazili nova riješenja i kada se činilo da ih više nema. No uslijedilo je krvarenje, zamiranje fiziloških funckija. Bio je to kraj. Gubili smo bitku...Zadnji zajednički dan bio je, možda jedan od meni najtežih dana u životu. U ordinaciji sam vidjela prepoznavanje u njenim očima, bio je to naš oproštaj... Njeno malo beživotno tijelo sahranili smo je na jednom lijepom proplanku u samoborskoj šumi gdje počiva u sjeni borova, koje je uvijek tako voljela. Iako vrijeme prolazi Oggica će uvijek biti prisutna u našim životima. Nadam se da je na nekom boljem mjestu i da ćemo se sresti na mirnim i spokojnim livadama drugog svijeta.
Evo nekoliko njenih slikica:
Ova treća slikica je da vidite kako nam je izgledala borba s bolešću
.
zbilja predivno receno
...djeco, slušajte dobro što vam ja kažem......( slušajte, ali radite po svojem.......)
opet me je srce zaboljelo gledajući ove slike. 
