Već sam se svima iscmoljila, ali htjela bih još jednom tu, jer sam na forumu i našla svog zeku, jedinog malog crnog među Ledolininim predivnim bebama (
viewtopic.php?f=11&t=972). Nije imao ni četiri godine. Predvečer smo se igrali i mazili, skakao je posvuda, a ja sam mu glumila penjalicu, kao i obično. Otišla sam van i sat vremena kasnije, tata me zvao jer je zeko ležao na podu svoje gajbice, slab i bezvoljan. Požurila sam doma, ali kad sam stigla, Hase više nije bio. Tata ga je držao i bio je sjajan mekan i topao i izgledao je kao da se samo mazi. Oči su mu bile otvorene i gledao me, ali me više nije vidio. I tužna sam i ljuta jer ne znam kako je zeko koji je veselo skako okolo i nije davao nikakve znakove bolesti sat i pol kasnije mrtav. I vrtim si sve u glavi sve moguće scenarije i ne mogu naći neki razlog. Užasno mi je što ga danas neću maziti prije spavanja, što ga neću čuti kako gricka jabuku i kopa po sijenu kad se probudim po noći, što mi više nikada neće sjediti na ramenu kao papiga, niti se verati po meni, što mi se neće penjati uz nogu da ga uzmem u krilo, drijemati kraj mene dok čitam, bacati mi kemijske sa stola i onda skakati od sreće kad padnu na pod. Neće mi u skoku krasti voće iz ruke, niti će mi sjediti na tipkovnici i veseliti se bipbipbip zvukovima koje proizvodi, neće mi demonstrativno leći na skriptu, niti zijevnuti kao lav i puom se dužinom ispružiti posred kreveta. Neće se popeti na naslon kauča i dati mi milijun pusa po obrazu. Mog zekana jednostavno više nema.