čitam priču o mom Zorreku
on je plastičnu zdjelicu primao zubima u zrak i zamahivao glavom, pa je zdjelica letjela metar dalje, na drugi kraj gajbe...
onda je grizao gumu na zdjelici...
onda je grizao zdjelicu...
nepoželjnu hranu je energičnim zamasima selio iz zdjelice u luku po cijeloj gajbi...
bacao je pojilicu na pod, čupao zubima sjenalicu... (ali to nije bit ove priče)
uglavnom, bio je diskretno nepodnošljiv s prehrambenim navikama i tvrdoglavošću, ali i pokušajima ugriza - samo djecu, jer smo muž i ja ipak autoriteti i već nakon prvog pokušaja mu je pojašnjeno da to ne bu išlo
i takav je bio dok nije došla Luna... a onda se sve promijenilo za 180
jednostavno je postao mili i pitomi, mazni i umiljati
sad kad su već mjesecima odvojeni, opet se vraćaju neke ružne navike
poput odbijanja zelenih štapića, demoliranja sjenalice i čudne čangrizavosti i vjerojatno je došao tren da ih opet sprijateljimo
dakle, plastičnu zdjelicu probaj zamjeniti težom keramičkom (iako nju može naguravati simo-tamo do besvijesti

), s hranom možeš probati biti energičnije "okrutna" i ne stavljati mu novu prije nego što iz gajbe prebere razbacanu (kakači nisu prepreka, bitno da nije popišano) a možeš razmisliti i o društvu za njega
