Postao/la Mala Mica » sri lip 09, 2010 20:05 pm
Ja sam imala divljeg zeca. U selu nađu dva mala zečića pod otkosom sena i stavili su ih u kavez. Kada sam otišla kod tih prijatelja rekli su mi da su ih našli, ali da je jedan uginuo posle 2 dana, dok drugi već četvrti dan odbija hranu. Posle sam saznala da oni odbijaju hranu u zarobljeništvu. Nisam mogla da dozvolim da ugine i uzela sam ga kod sebe i hranila na pipetu (zamislite koliko je bio malen). U to vreme internet je bio još u povoju, nije bilo ni pretraživača, a veterinari tek nisu imali pojma. Davala sam mu kravlje mleko, travu i kasnije kukuruz od kojeg je jeo samo klice. Kao i kunići, naučio je da vrši nuždu na jednom mestu. Tako je bilo više od tri godine, onda je došla jedna rođaka i nagovorila mamu da ga pusti. Naravno, to se sve događa u selu, kuća je okružena livadama i šumarcima. Tek sam pre par godina saznala da oni, navodno, mogu da prežive samostalno već sa tri nedelje starosti.
Zvala sam ga Milica iako je bio muško i mama ga je viđala na livadi u društvu sa još jednim zecom, pretpostavljam zečicom i kada bi ga zovnula, on bi zastao, poslušnuo i odskakutao dalje.
Nije da ne mogu biti kućni ljubimci, ali njima je ipak bolje u prirodi!