Htio sam otvoriti ovaj topic, možda nekome nije potreban, možda neki već sve to znaju, možda neke spasi. Nekako mislim da u svakom slučaju nije na odmet. Napisano su metode koje sam ja koristio i moja osobna iskustva po tom pitanju. Svaki zeko je drukčiji i svaki ima svoj karakter ali mislim da ovdje mogu biti neke osnovne crtice pomoći preko kojih će se vlasnici moći prilagoditi konkretnom karakteru svoga zeke.
Udomio sam zeku koji nikako nije imao sreće u životu, namijenjao se domova i kad je došao kod mene već mu je bilo lagano dosta svega i bio je ekstremno plašljiv. Trzao se na sve i svašta i jako se bojao svega. Ne kao tipično kako se kunići boje nego je malena baš bila ono...
Počeli smo tako da se postavila prva jasna granica komunikacije - kada uđe u kavez sve staje (za početak). I koliko god mi je bilo teško toga se držati, tako je bilo. I ona je jako brzo to skopčala i to je bio prvi način na koji smo postavljali jedno drugome do znanja gdje je granica.
Druga faza prilagodbe je bila ta da bi polako krenuo prema njoj ali u početku bi odmah otišla sjest u kavez i tu smo malo teže napravili dalje korak ali STRPLJENJE je ključ svega.
Nakon što smo uspostavili jasno taj odnos da sam ja tu i da ja postojim kraj nje krenuli smo dalje. Nekad malo zeku treba i "pogurati" da nakon što je bila malo opuštenija kad bi bio s njom u istoj sobi sjeo bi na drugi kraj sobe i (premda sam izgledao kao luđak) u principu pričao sam sa sobom. Pričajte bilo što, pjevušite, svejedno. Ako je zeko JAKO UPLAŠEN onda bolje za početak ne obraćat se direktno njemu nego (kao ja) pričati zidu. Bez brige, moj zeko je u principu odmah shvatio da to radim zbog njega, nisu ni te životinjice toliko blesave.
Kad je došlo do toga da ona može bit opuštena u kavezu/pokraj kaveza dok sjediš na podu počni polako svaki dan sve bliže sjediti kavezu. Ali ako je kunić jako plašljiv pomalo. Neka on diktira tempo. Njemu je do maženja koliko i tebi ali njegov mentalni sklop je da je "lovina" tako da samo polako.
Postoje 2 mogućnosti: ili će u tom trenu i on krenuti prema tebi ili ako je jako plašljiv (kao što je moj bio) sjediti i promatrati. Nema veze, bitno je da smo prošli onu točku di se skriva iza kauča.
Svaki dan ili dva (neka on diktira tempo) sjednite pomalo bliže. I bliže i bliže i bliže... Prije ili poslje doći ćete do točke kad ćete u principu biti jako blizu, skoro jedan pokraj drugoga.
I tad nemojte prvi posezati rukom, čekajte znak. Oni su jako radoznali i znatiželjni i one sekunde kad se uvjere da od vas neće doći nikakva opasnost ili bol doći će vas šnjofati. Tad mu pružite ruku ali ne kao jastreb iz zraka nego po podu, ako je moguće imajte i malo sijena ili (ako je dovoljno star ko moj što je bio) mrvicu jabuke ili neke druge poslastice (prvo prouči dio foruma za poslastice).
Čestitam! Dolaziš do točke kad će pasti prva blaga maženja. Nakon ovoga bi ti trebala biti glatka plovidba a zeko će bit toliko vezan uz tebe da nećeš moći vjerovati. Više ti neće biti zeko, bit će tvoja mala beba.
Htio bi napomenuti kako nisam napisao nikaj posebno pametnoga niti nikaj kaj se ne bi moglo i logično zaključiti ali možda se netko jednostavno nije sjetio tako nečega.
E da, i VRIJEME!! Ovaj proces traje, NE POŽURUJ, zeko zna najbolje kad je vrijeme za što. Strpljenje i korak po korak. Neki će se opustiti u 2 dana, nekima ko mome će trebat preko mjesec dana ali svi će doći do toga, na tebi je da budeš racionalan.
Sretno sa zekanom, čuvaj ga, mazi, pazi i voli jer ako je ovo prošao sa tobom budi siguran da si svijet za njega. Kad se moj razbubao (a prošli smo sve ovo gore) toliko mi je vjerovao da nisam uopće morao tjerati da papa critical care, znala je da ako joj ja dajem da je to očito nešto zbog nje i nešto što se treba. Eto toliko ćeš povjerenje steć ako nećeš forsirati. Sretno!