Prva sjenalica nam je bila ona koju smo dobili uz gajbu - vanjska.
Kako je Zorro rastao, bio je sve veći problem progurati čubicu kroz rešetke i izvući sijeno. A ubrzo smo shvatili da on, kao i ljudi, bira po kojem će redosljedu koju travku, tj. koju želi a koju ne.
Kad mu se pridružila u gajbici Luna, imali smo 2 zekana koji se muče.
S tim da je Luna bila više odlučna od Zorreka, pa je odlučno šapicama pokušavala doći do većeg izbora

Onda smo vidjeli Ladynu plavu ležaljku? i odmah nabavili istu.
Nakon početnog oduševljenja zbog dostupnosti i obaveznog kugličarenja u stlu moje,moje,moje - počeli su i pišati po sijenu, tj. Zorro je bio taj.
Pa smo nabavili manje košarice (nebojane kako bi ih mogli bezopasno gristi) u koje ne stane guza, kako bi sjeno ostalo pošteđeno.
Njih su oglabali do temelja (doslovce, ostalo je samo nešto kao podmetač), prevrtali, nabacivali se njima po gajbi i sobi i na kraju ipak nekako uspjeli i zapišati.
Slično su prošle i veće i manje košarice, pamučni jastučići, keramičke zdjele, podlošci od velikih tegli za cvijeće, drvene i pamučne jasle....
Zaključak je bio da što god ja napravila, a da im pritom olakšam pristup sijenu - oni demoliraju, sijeno razbacaju i na kraju ga zapišaju.
A ovo zadnje sam svakako željela izbjeći, jer po mojoj logici - ono što je za jesti - nije za ostale namjene

Jer to je zapravo uvjetni refleks, ne može biti dvojakog pravila za istu stvar i životinje zaista ne mogu znati kad to isto sjeno treba jesti, a kad se može vršiti nužda po njemu.
Stelju odavno nisu imali, jer su je svi odlučno gurali ispod sebe, a vani i tako, osim možda u prirodi, nitko od kućnih zekana nema stelju.
Moji su imali stelju samo cca tjedan dana po dolasku.
Slijedeće sam, sva sretna, doma donesla one viseće kugle....
To im je u početku bilo zabavno, a onda se ispostavilo da se prejako ljulja, da ih u povratnom zamahu lupa u glavice i da uostalom ulažu toliki trud da izvuku sijeno van - da na kraju odustanu i ne pojedu količinu koju inače bi...
Kugle su zgodne za povremenu zabavu, ali im je ubrzo i ta zabava dosadila.
A onda sam konačno našla unutarnje sjenalice i svi smo se preporodili.
Iako je kod nekih bilo početničkih muka kako savladati te (bitno šire nego na gajbici) žice, na kraju su se svi super navikli na njih.
Morala sam ih doduše, dodatno učvrstiti, jer su ih uspješno skidali s rešetki, ali to je sitnica....
Bebe su narasle, pa više nisu mogli uskakati u njih, sijena više nema van gajbi, ne zauzimaju prostor od gajbice (kao košarice, zdjelice i sl.) a oni ipak mogu birati....
ovo je Piksi dok je bio beba i marljivo uskakao...
danas je veći od sjenalice, pa je nakon određenog broja pokušaja odustao
