U 00:38 mi je na rukama uginuo moj zeko Frenki koji je u proljeće trebao napuniti velikih 9 godina.
Sjećam se kad sam ga donio doma, imao je par mjeseci. Malen i preplašen. Uši do poda. Već me prvu noć budio svako toliko koliko bi grebao po gajbici i okolo skakao po njoj. Nikada neću zaboraviti sve te sretne trenutke koje smo prošli skupa. Od igranja lovice po stanu do paničnog trčanja u kuhinju kad bi čuo zvuk frižidera jer bi znao da se njemu nešto nosi. Jutra kad bi se blesan zaletio na krevet pa me dolazio lizati po obrazu i budit me. Kad bi se popiškio na krevet i poslije imao facu "nisam to ja napravio". Kad bi ga mazio pa prestao na trenutak kako bi me gricnuo da ga nastavim maziti.
Bilo je i teških trenutaka sada u zadnje vrijeme, ali nećemo o njima... spasio si se, a to je najbitnije!
Hvala ti ljubavi moja krznena za sve. Nadam se da sam ti u ovih 8ipol godina pružio puno ljubavi, sreće i zadovoljstva, jer znaj da ti meni jesi. Suze mi trenutno idu same od sebe i ne mogu prestati. Ne mogu vjerovati da te više ujutro neću pomaziti prije posla i dat ti za papati. Jednostavno tuga je prevelika.
Sada si na ljepšem mjestu, u zeco raju. Di ste svi vi lijepi zekani zajedno i družite se. Papate fino bilje, sijeno i pazite jedan na drugog
Voljet ću te zauvijek Frenki moj, uvijek ćeš živjeti u mojim mislima... sretan i radostan.
samo ne mozemo to izbjeci...
jako si lijepo to napisao. Frenki je sigurno sretan jer je uz tebe imao lijep život. Sada uživa na zecolivadama bez boli i čeka da se jednom ponovo sretnete
